SUSRET S VELIM LOŠINJEM
Bilo je to davno, 28. rujna. 1954. godine. Nakon što sam s majkom i bakom došao dan ranije, 27. rujna, u Mali Lošinj i odsjeo u hotelu Istra na rivi, danas Apoksiomen, uputili smo se u Dječju bolnicu - sanatorij u Velomu Lošinju. Nakon uspinjanja strmom ulicom popločanom podnim ciglama ugledali smo veliku zgradu sanatorija, na čijemu je vrhu bila petokraka. Na njezinu je mjestu prije II. svjetskoga rata stajao grb Grada Beča, budući da je tu od konca 19. stoljeća, djelovalo Oporavilište za bečke škrofulozne djevojčice. Dočekala nas je nasmijana dr. Ana Jakša (1896.-1988.). Kao i mnogo puta ranije, primajući novoga bolesnika pružila je sigurnost njegovoj pratnji da će narednih mjeseci biti i majka i otac i osoba od povjerenja, koja će brinuti o njegovu zdravlju. Teški trenutak rastanka pomalo je zaboravljen i nadomješten sretnim danima u Sanatoriju koji su slijedili. Bilo je to vrijeme velike brige o djeci požrtvovnoga osoblja nad kojim je brižni nadzor vodila dr. Jakša. U to je vrijeme bilo malo i nimalo formalno educiranoga osoblja, medicinskih sestara i odgajateljica. Sve je bilo nadomješteno velikim zalaganjem mladih teta, djevojaka, koje su radile s djecom i s njima boravile tijekom 24 sata. U to se vrijeme nije opažalo, ili nije bilo, korištenje pauza, nije se pila kava, niti pušilo. Djeca nikada nisu bila sama. Tete su bile animatorice, kako u parku u Sanatoriju, terasi, šetnjama šetnicama i stazama Veloga Lošinja, uz more i u unutrašnjosti. Sanatorij s parkom, smješten na najljepšem mjestu u Velomu Lošinju, Kaciolu, pružao je neponovljiv ugođaj i komfor djeci. Kasnije nesretne prenamjene, betonizacija, ulazak automobila, kao i nemar korisnika i osoblja doveli su do nepovratne devastacije nekad uzornoga Sanatorija. Sve je to glavni razlog da rijetko, gotovo nikada, ne zalazim na mjesto moje mladosti koje mi je ostavilo nezaboravne utiske koje brižno čuvam u srcu. Požrtvonost osoblja i doktorice Jakše, kao i ozračje koje su stvorili ostavilo je u mojemu srcu i duši neizbrisiv trag i povoljni utjecaj na zdravlje što me i danas sokoli da pokušam vratiti Velomu Lošinju zahvalnost koja je nastala kada sam našao ozdravljenje od dječje astme.
U današnje materijalističko vrijeme u kojemu je često prvo i najvažnije pitanje imate li kuću u Velomu Lošinju, uvijek s radošću odgovaram da to nemam i da ta činjenica ne utječe na moja ljubav za Veli Lošinj. Neopterećenost vlasništvom, ostavlja mi slobodu dolaska, boravka i odlaska, kao i davanja dobronamjernih opaska koje katkada izričem o Velomu Lošinju sa namjerom da najljepše mjesto moje mladosti takvo i trajno ostane. Nikakva apartmanizacija, automobili koji zalaze u svaku uličicu i dvorište, nemogu nadjačati utisak koji nosim u srcu. Sve lijepo u Velomu Lošinju, kao Božje djelo, nadahnjuje ne samo mene nego i druge da se tu rado vraćaju, smatrajući ga čudesnom mjestom iz svoje mladosti.
DOKTORICA ANA JAKŠA
Doktorica Ana Jakša (1896.-1988.). živjela je u prelijepoj kući u ulici Vladimira Gortana u Velomu Lošinju. Ulica, koja započinje na Rivi, proteže se duž cijeloga mjesta, sve do crkve sv. Josipa. Dolazeći, kao djeca, u Sanatorij, obvezno smo pokraj nje prolazili. Svojevremeno je to bila vila kapetana Angela Delistovića. Jednokatna zgrada s mansardom, crvene fasade i s bijelim okvirima oko prozora, bila je opasana visokim kamenim zidom iznad kojega se nadvila vitka palma. Iako sam često prolazio pokraj te kuće, obvezno prilikom šetnji djece s tetama odgojiteljicama iz Sanatorija, nikada nisam uspio prekoračiti njezin prag.
Konačno mi se, koncem travnja 1973. godine, pružila prilika posjetiti doktoricu Jakšu. Pozvonivši na vrata, pojavila se nakon nekog vremena gospođa Marija Heržić (1912.-1997.) rodom s Cresa, koja je godina služila u doktoričinoj kući. U kuću sam ušao zajedno sa svojom djevojkom Ljiljanom. Dočekala nas je nasmijana Doktorica, pozdravivši nas i zaželjevši dobrodošlicu. Primila nas je u salonu, gdje smo do mile volje razgovarali o mnogočemu. Doktorica se zanimala čime se bavim i što studiram. Bila je vidno zadovoljna kada je čula da studiram medicinu i da ću uskoro diplomirati, što sam i učinio 9. srpnja iste godine. Pitala je za moju majku i brata. Govorio sam joj i o svom zanimanju za astronomiju. Unutrašnjost je kuće bila skladno i lijepo uređena. Namještena je bila stilskim namještajem, na zidovima ukrašena umjetničkim slikama, ikonama, tepisima i oružjem. Bio je tu i pijanino, makete starih jedrenjaka te mnoštvo drugih lijepih i vrijednih stvari koje su pridonosile gospodskomu ugođaju u kojemu je stanovala dr. Jakša. Pristojnost su me i mladost sprečavali da podrobnije razgledavam, tako da mi je ostao zapamćen samo ugodan dojam, bez detalja. Za objedom u salonu posluživala nas je gospođa Marija, koja je sama ručala u kuhinji. Doktorica nam je pokazala svoju bogatu knjižnicu, koja je imala više od 3.000 knjiga. Vjerujem da su knjige bile veliki i dobri prijatelji njezina doma. U prizemnoj sobi s drvenim policama, smještenim od poda do stropa, bile su poslagane knjige. Bilo je tu knjiga iz različitih područja medicine, povijesti, umjetnosti, astronomije i drugih područja koja su zanimala doktoricu i njezina pokojnoga supruga dr. Uroša Jakšu (1886.-1968.). Za uspomenu mi je poklonila nekoliko astronomskih knjiga na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku koje i danas rese astronomski dio moje kućne knjižnice. Spomenula je da više nema astronomskih knjiga na hrvatskomu jeziku jer ih je već poklonila Pomorskoj školi u Malomu Lošinju. U svaku je poklonjenu knjigu utisnula žig koji svjedoči o poklonu iz knjižnice dr. Ana i dr. Uroš Jakša, Veli Lošinj, a u jednu mi je napisala posvetu. Spomenula je i poteškoće s vidom, koje su joj onemogućavale čitanje. Duhovno se hranila slušajući magnetofonske vrpce s različitim djelima, koje je nabavljala. Rastavši se s Doktoricom nismo ni slutili da ćemo se uskoro ponovno sresti u Velomu Lošinju. Bilo je to u listopadu 1975. godine. Ljiljana i ja, upravo vjenčani, bili smo na bračnomu putovanju u hotelu Bellevue na Cikatu. Doktorica nas je i ovaj put radosno i lijepo primila, zadržavši nas na ručku te nam darovala kristalnu zdjelu. Zanimajući se gdje radim, u to vrijeme u Bolnici za reumatske bolesti i rehabilitaciju u Varaždinskim Loplicama, pohvalno se izrazila o mojemu izboru buduće specijalizacije i brige za reumatske bolesnike. Bio je to posljednji susret s Doktoricom u Velomu Lošinju. Slijedile su čestitke za Novu godinu s motivima njezine kuće u Velomu Lošinju. Godine 1976. izašao je u Liječničkim novinama članak o Doktorici i darovanju svoje knjižnice Malomu Lošinju.
Godine 1984., nakon povratka u Zagreb, zaposlio sam se u Zavodu za reumatske bolesti i rehabilitaciju na Rebru. Saznavši da se u Zavodu za nuklearnu medicinu nalazi doktorica Jakša, pohitao sam posjetiti ju. Nije me više mogla vidjeti jer je izgubila vid. živo se sjećala mnogih događaja iz svoje života, a naročito sretnih godina provedenih u Sanatoriju. Nakon ugodna razgovora, oprostivši se od te drage osobe, nisam ni slutio da je to naš posljednji susret na ovome svijetu. Godine 1988. otišla je mirno, okrijepljena svetim sakramentima. Pokopana je uz svojega supruga dr. Uroša Jakšu na groblju sv. Martin u Malomu Lošinju, u neobilježenu grobu, između četiri čempresa. Njezina je lijepo namještena kuća ispražnjena. Stvari su preuzeli nasljednici, a knjige Mali Lošinj.
Dokumenti
novosti
kontaktirajte nas
Lječilište Veli Lošinj
Pod Javori 27
51551 Veli Lošinj
Hrvatska
info@ljeciliste-veli-losinj.hr
Tel: +385 51 236 111
Fax: +385 51 236 224
Pod Javori 27
51551 Veli Lošinj
Hrvatska
info@ljeciliste-veli-losinj.hr
Tel: +385 51 236 111
Fax: +385 51 236 224